Japajapac
Kada sam
prvi puta vidjela naslovnicu ove nove slikovnice iz Evenia (koja je tada bila
tek u najavi) ostala sam vrlo zaintrigirana. Japajapac?! Tko li je to? Morala
sam čekati neko vrijeme i bila sam vrlo nestrpljiva. A onda je stigao. Jedva
sam dočekala sjesti u miru i napokon otkriti ovu tajnu. J I tako sam čitajući slikovnicu
upoznala Marinka, dječaka koji neprestano govori „ja“. Iako sam odmah
pretpostavila da će ovo biti jedna zanimljiva priča, nakon čitanja - znala sam
- Japajapac postao je slikovnica koja će se brižno čuvati i za kojom ću u
budućnosti posezati kako bi mi pomogla u odgoju moga mališana. Jer Marinko je
junak koji će za to biti dobar saveznik. Kao što su i mojim roditeljima
poslužile neke druge priče i bajke.
Ja sam Marinko. Ja imam sedam godina
i ja idem u prvi razred. Ja sam najbolji
u razredu, iako učiteljica to neće priznati i veli da je najbolji Josip, ali ja
sam siguran da sam baš ja najbolji jer ja sam i najveći, ja sam i najviši i ja
nikad ne kasnim na nastavu. Ja volim školu i ja volim jesti. Ja obožavam
punjene paprike. Ja se volim igrati na računalu i ja imam najbolje računalo na
svijetu. Ja volim i nogomet i ja igram najbolje igrice na računalu.
A kako priča
ide? Pa ovako - Marinko je dječak koji ima sedam godina, ide u prvi razred,
najveći je, najviši, najbolji, nikad ne kasni i sve tako „naj“. Na prve četiri
stranice nabrojala sam toliko „ja“ da je već postalo pomalo smiješno. Ali da,
to je Marinko - s njim je „ja“ uvijek na prvom mjestu. Važno je izgovarao „ja“
smanjujući se pri tome sve više i više, i ubrzo postavši manji i od svoje
školske torbe. Toliko malen da je u jednom trenutku mogao sjesti na odbačenu
konzervu smeđeg graha. Marinko se iz samouvjerenog dječaka pretvorio u malenog,
plačljivog i ustrašenog dječačića koji je igrom slučaja završio prvo na
smetlištu a zatim u Japajapačkoj šumi. Kakvoj šumi? Japajapačkoj! Naime, tamo
su dolazila sva djeca kojima je „ja“ jednako kao i Marinku postala omiljena
riječ. No Marinko je, kao i većina druge djece koju je tamo upoznao želio ići
kući. Unatoč tomu što su se u Japajapačkoj šumi mali Japajapanci dobro
zabavljali, provodivši vrijeme u slozi i veselju, igri i kuhanju zdravog variva
(ovo itekako pozdravljam). Nitko nije znao tko je u šumu došao prvi ali svi su
znali razlog zbog kojega su se baš oni tamo našli. Marinko, kao i ostala djeca
koja su iz šume željela otići nisu to mogli napraviti samo tako. Za taj čin potrebno je učiniti dobra djela -
koliko i kakva - na to će nam odgovor dati djevojčica Margareta koja je na svom
zelenom računalu vodila evidenciju o svim japajapancima koji su u šumu došli i
iz nje izašli. I tako je Marinko dobio račun s presudom - za ispravak svog dosadašnjeg japajapanja i
ponašanja - ni manje ni više nego tri dobra djela.
Marinko je pogledao kratak film o
sebi, a kada je film završio, računalo je kao bankomat izbacilo papirić na
kojem je pisalo koliko je puta u svome životu izgovorio „ja“. Na kraju je bilo
napisano debelim slovima: „100 % japajapac!“
Marinko se
odmah sjetio što bi mogao napraviti da
bi ponovo narastao. Moram priznati da me zapravo pomalo ražalostio ovaj dio
priče, spoznaja da Marinko baš i nije morao puno razmišljati o svojim nedjelima
i tome što će trebati ispraviti. Jer očito ih je bilo dosta i previše. A
posebno me rastužilo kada sam otkrila kako se taj simpatičan lik (unatoč svom
japajapanju) ponašao prema svojim vršnjacima. I tu dolazimo do one okrutne
stvarnosti jer da, djeca su danas nažalost (ne sva ali velik dio njih) prilično
okrutna jedna prema drugima.
Tri noći,
tri dobra djela. Marinko kreće u akciju ispravljanja svog sebičnog i
nekorektnog ponašanja. Kako i što? Ostavljam vam da otkrijete sami. :)
I tako
dolazimo do kraja ove divne priče koja će vam sigurno pružiti podlogu za mnoge
razgovore s vašom djecom po pitanju raznih životnih tema - empatiji, sebičnosti, toleranciji, pomaganju drugima, skromnosti... U duhu današnjeg
društva ova slikovnica trebala bi postati važan član svačije kućne biblioteke -
a za njom bi trebali posegnuti i oni manji i stariji jer „ja“ ne smije uvijek
biti na prvom mjestu.
Osim ove
divne priče koju je za nas napisala Silvija Šesto, jako su mi se svidjele i
ilustracije Tomislava Zlatića. Pune boja, živahne, jednostavno mame pogled. A
ona scena gdje Marinko sjedi na konzervi graha
me odmah asocirala na A. Warhola. Doslovno bi si ju uokvirila. J
DOB: 6+
Uvez: tvrdi
Broj
stranica: 36
Autorica: Silvija
Šesto
Ilustrator: Tomislav
Zlatić
Izdavač i
cijena: Evenio, Varaždin, 2019, - 119,00kn
Primjedbe