Japajapac

kolovoza 09, 2019

Japajapac

Kada sam prvi puta vidjela naslovnicu ove nove slikovnice iz Evenia (koja je tada bila tek u najavi) ostala sam vrlo zaintrigirana. Japajapac?! Tko li je to? Morala sam čekati neko vrijeme i bila sam vrlo nestrpljiva. A onda je stigao. Jedva sam dočekala sjesti u miru i napokon otkriti ovu tajnu. J I tako sam čitajući slikovnicu upoznala Marinka, dječaka koji neprestano govori „ja“. Iako sam odmah pretpostavila da će ovo biti jedna zanimljiva priča, nakon čitanja - znala sam - Japajapac postao je slikovnica koja će se brižno čuvati i za kojom ću u budućnosti posezati kako bi mi pomogla u odgoju moga mališana. Jer Marinko je junak koji će za to biti dobar saveznik. Kao što su i mojim roditeljima poslužile neke druge priče i bajke.

Ja sam Marinko. Ja imam sedam godina i ja idem u prvi razred. Ja sam najbolji u razredu, iako učiteljica to neće priznati i veli da je najbolji Josip, ali ja sam siguran da sam baš ja najbolji jer ja sam i najveći, ja sam i najviši i ja nikad ne kasnim na nastavu. Ja volim školu i ja volim jesti. Ja obožavam punjene paprike. Ja se volim igrati na računalu i ja imam najbolje računalo na svijetu. Ja volim i nogomet i ja igram najbolje igrice na računalu.

A kako priča ide? Pa ovako - Marinko je dječak koji ima sedam godina, ide u prvi razred, najveći je, najviši, najbolji, nikad ne kasni i sve tako „naj“. Na prve četiri stranice nabrojala sam toliko „ja“ da je već postalo pomalo smiješno. Ali da, to je Marinko - s njim je „ja“ uvijek na prvom mjestu. Važno je izgovarao „ja“ smanjujući se pri tome sve više i više, i ubrzo postavši manji i od svoje školske torbe. Toliko malen da je u jednom trenutku mogao sjesti na odbačenu konzervu smeđeg graha. Marinko se iz samouvjerenog dječaka pretvorio u malenog, plačljivog i ustrašenog dječačića koji je igrom slučaja završio prvo na smetlištu a zatim u Japajapačkoj šumi. Kakvoj šumi? Japajapačkoj! Naime, tamo su dolazila sva djeca kojima je „ja“ jednako kao i Marinku postala omiljena riječ. No Marinko je, kao i većina druge djece koju je tamo upoznao želio ići kući. Unatoč tomu što su se u Japajapačkoj šumi mali Japajapanci dobro zabavljali, provodivši vrijeme u slozi i veselju, igri i kuhanju zdravog variva (ovo itekako pozdravljam). Nitko nije znao tko je u šumu došao prvi ali svi su znali razlog zbog kojega su se baš oni tamo našli. Marinko, kao i ostala djeca koja su iz šume željela otići nisu to mogli napraviti samo tako. Za taj čin potrebno je učiniti dobra djela - koliko i kakva - na to će nam odgovor dati djevojčica Margareta koja je na svom zelenom računalu vodila evidenciju o svim japajapancima koji su u šumu došli i iz nje izašli. I tako je Marinko dobio račun s presudom - za ispravak svog dosadašnjeg japajapanja i ponašanja - ni manje ni više nego tri dobra djela.

Marinko je pogledao kratak film o sebi, a kada je film završio, računalo je kao bankomat izbacilo papirić na kojem je pisalo koliko je puta u svome životu izgovorio „ja“. Na kraju je bilo napisano debelim slovima: „100 % japajapac!“

Marinko se odmah sjetio što bi mogao napraviti da bi ponovo narastao. Moram priznati da me zapravo pomalo ražalostio ovaj dio priče, spoznaja da Marinko baš i nije morao puno razmišljati o svojim nedjelima i tome što će trebati ispraviti. Jer očito ih je bilo dosta i previše. A posebno me rastužilo kada sam otkrila kako se taj simpatičan lik (unatoč svom japajapanju) ponašao prema svojim vršnjacima. I tu dolazimo do one okrutne stvarnosti jer da, djeca su danas nažalost (ne sva ali velik dio njih) prilično okrutna jedna prema drugima.

Tri noći, tri dobra djela. Marinko kreće u akciju ispravljanja svog sebičnog i nekorektnog ponašanja. Kako i što? Ostavljam vam da otkrijete sami. :)

I tako dolazimo do kraja ove divne priče koja će vam sigurno pružiti podlogu za mnoge razgovore s vašom djecom po pitanju raznih životnih tema - empatiji, sebičnosti, toleranciji, pomaganju drugima, skromnosti... U duhu današnjeg društva ova slikovnica trebala bi postati važan član svačije kućne biblioteke - a za njom bi trebali posegnuti i oni manji i stariji jer „ja“ ne smije uvijek biti na prvom mjestu.

Osim ove divne priče koju je za nas napisala Silvija Šesto, jako su mi se svidjele i ilustracije Tomislava Zlatića. Pune boja, živahne, jednostavno mame pogled. A ona scena gdje Marinko sjedi na konzervi graha me odmah asocirala na A. Warhola. Doslovno bi si ju uokvirila. J