MOJA BAKA NE ZNA TKO SAM
Moja baka Zrinka uvijek bi svemu rekla: „Može!“ Kampirale smo i planinarile, trčale i vozile bicikl, plivale u najdubljem moru. Gradile smo tajna skrovišta i izrađivale kućice za kukce od kutija za cipele. Plela je vunene đempere prema idejama iz moje glave, stvarale smo igračke od čašica za jogurt, organizirale lutkarske predstave u njezinu vrtu. Putovale smo vlakom, zrakoplovom, brodom. Crtale smo stripove, čitale novine, pisale priče. Ništa nije bilo nemoguće! Moja je baka sve znala i mogla. Na samom početku ove slikovnice koja me privukla svojim naslovom i nekom „ozbiljnošću“ kojom odiše sama naslovnica. Krenuvši čitati za oko su mi odmah zapele prekrasne ilustracije koje nam odmah pokazuju kako su se unuka i baka dobro zabavljale. Podloga ilustracije je bijela, a same ilustracije vedre i morate im se osmjehnuti, a onda, samo koju stranicu dalje, tama. Razbijena šalica na podu i rečenica „ Dok jednoga dana više nije .“ Rečenica koja me rastužila i podsjetila da je sve prolazno, i
