ŠAPICE

 

Naslovnica ove slikovnice mi je toliko slatka da sam jedva sam čekala zaviriti u nju i otkriti o čemu se u Šapicama radi. Čim je stigla na našu adresu s veseljem smo zavirili i krenuli uživati u jednoj divnoj priči…

Na samom početku upoznajemo Nju (kojoj još ne znamo ime), pudlicu za koju unatoč tome što je trenutno raščupana i blatnjava vidimo da je dama. Ona meditira, uglađena je i fina. Ubrzo se u priču uključuje i preslatki mješanac čijem osmjehu, jednostavnošću i znatiželji ne možete odoljeti. Samo upoznavanje ovih psića bilo je jako simpatično i uživala sam u toj igri pudlice dame i mješanca skitnice.

Oni razgovaraju, ona svisoka, a on potpuno jednostavno, o raznim temama. I iako se u početku čini kako se ona želi riješiti njega, zapravo vrlo brzo dolazimo do toga da se maleni “obični“ mješanac brine o toj finoj dami. Ona se uplaši petardi koje bacaju djeca u blizini škole pored koje su se sreli, a on joj objasni što je to te ju zaštiti. I tako jedna fina dama pudlica koja jeda suši i lazanje, meditira, ide na operu, fino se izražava i zna što je red postane prijateljica mješancu skitnici koji spava u kutiji, jede otpatke i sa sigurnošću zna kako svega ima baš taman.

„Koliko ja vidim ti nemaš ništa.“ Mješanac razrogači oči i bez razmišljanja odvrati: „Kako nemam, imam oči pa mogu vidjeti ljepotu oko sebe, imam uši pa mogu čuti kad ptice pjevaju! Imam veliku njušku pa mogu pronaći hranu po mraku, imam šape pa mogu slobodno trčati. A imam velik lijep rep da svi vide kako se smije.

Nakon nekog vremena dotaknu se i teme kako se ona uopće našla na ulici. I iako mu pudlica u početku slaže, ubrzo nam otkrije kako se ona na ulici nije našla tuđom već svojom krivnjom.  Naime njena vlasnica rodila je bebicu, a ona nije željela dijeliti vlasničinu ljubav te je pobjegla. I iako ju je tijekom cijele priče maleni psić, koji po njenom mišljenju nema ništa, učio o nekim važnim životnim istinama, sada joj kaže onu koja se meni najviše svidjela – „ Vjeruj meni. Ljubav je jedina stvar na ovome svijetu koje bude više ako je dijeliš s drugima.“

Na kraju priče pudlica se vrati kući (opet uz pomoć svog novopečenog prijatelja) gdje ju je pred kućnim pragom dočekala njena vlasnica. Oduševljena što joj se njena pudlica Dona (tada saznajemo kako se pudlica zove) vratila, ona udomi i malenog mješanca koji napokon dobije topao dom i ime.

Uživala sam u čitanju ove lijepe, poučne slikovnice. Jer teme kao što su prihvaćanje drugoga unatoč svim različitostima, ljubomora, jednostavnost i uživanje u onome što imamo  jedne od tema koje volimo u slikovnici i o kojima treba puno razgovarati s djecom od malih nogu. Ovo je slikovnica uz koju ćete se i vi i djeca sigurno nasmijati dok ju budete čitali, ali će djeca uz nju naučiti i puno toga kako se treba (i ne treba) ponašati. I što je ono što je bitno.

Privlačnosti slikovnice svakako pridonose i ilustracije već poznatog nam ilustratora Patricia Alejandra Aguera Marina. U svakom slučaju ovo je jedna neodoljiva slikovnica koju vam od srca preporučam.

                                                                                             

DOB: 4+

Uvez: tvrdi

Broj stranica: 55

Autor: Slavko Sobin

Ilustracije: Patricio Alejandro Aguero Marino