PREDSTAVLJANJE AUTORICE: IVANKA FERENČIĆ MARTINČIĆ

Danas vam želim predstaviti autoricu Ivanku Ferenčić Martinčić s kojom sam se prvi puta susrela čitajući njene romane za djecu o djevojčici Matildi. U najavi je njena nova slikovnica koju za nas priprema izdavačka kuća Evenio, a što o svom radu i knjigama govori Ivanka pročitajte u tekstu. 

Par riječi o meni... kako sam se počela baviti pisanjem: 

Knjižničarka sam već 14 godina. Na poslovima školskog i narodnog knjižničara prošla sam 4 knjižnice i upoznala rad sa svim mogućim skupinama korisnika. To je nešto što mi je jako važno jer smatram da je utjecalo, ne samo na to kako doživljavam i radim svoj posao, nego i na moje pisanje.

Osim pisanja i „knjižničarenja“ zanima me i pripovijedanje pa sam se dodatno educirala u polju interpretacije baštine i izvedbenog pripovijedanja (storytelling nastupi). Moje priče i knjige omogućile su mi da radim s djecom pa tako držim radionice i pričaonice u vrtićima, školama pa čak i srednjim školama gdje vodim radionice kreativnog pisanja za mlade.

Otkad znam za sebe izmišljam svoje nastavke serija, završetke filmova i nove pustolovine najdražih likova iz bajki i romana. Tek kad sam počela zaista i pisati i zapisivati svoje priče mogla sam shvatiti da je i to dio „pisanja“. Kad sam počela zapisivati, obično sam svoje priče dijelila s mamom i sestrom. Jedna od takvih priča, neplanirano je rasla i rasla i kad sam shvatila da je gotova i da je ispala puno bolja nego sam očekivala, odlučila sam je ponuditi izdavačima. Imala sam sreće što je jedan od prvih izdavača kojem sam je ponudila – Naklada Nika rukopis i prihvatila.

Kako izgleda sam proces pisanja?

Moj proces pisanja vrlo je kaotičan. Hirovito nepredvidljivo maštanje, pisanje poglavlja i fragmenta prije nego uopće donesem sve odluke o radnji, utjeravanje savršenih riječi kao da ih urezujem u kamen i neću ih moći kasnije popraviti… Sve to je zapravo užasno naporno pa sam tako i počela voditi radionice pisanja jer sam tražila načine da bolje strukturiram svoj vlastiti rad. Svaka priča počinje od nekog prizora koji mi se vrti u glavi kao trailer za film, a da vrlo često ne znam o čemu se u tom „filmu“ radi. Pisanje priče je onda pokušaj da taj prizor dovedem do nekog završetka.

Od kud crpite inspiraciju?

Prirode, mitova i dječjeg svijeta. To su moji glavni motivatori, glavni pokretači radnje i potrebe da uopće počnem pisati priču.

Koliko dugo se bavite pisanjem?

Prva knjiga objavljena mi je 2012. godine u Nakladi Nika i sve od tad kao da sam pokupila virus kojeg se ne mogu riješiti, koliko god da život postane hektičan i užurban. Čak i kad odlučim ne zapisivati, priče svejedno nastaju.

Na čemu trenutno radite?

Uvijek radim na više priča od jednom. Dok su neke još uvijek samo prizori i fragmenti koji tek čekaju da dođu na red, neke aktivno pišem i razrađujem. Sretna sam što upravo sada jedna slikovnica samo što nije krenula u produkciju. To je suradnja s izdavačkom kućom Evenio. Kuhala se duže vrijeme i silno joj se veselim. Priča je za djecu a radi se o knjižnici. To je naš mali homage radu knjižničara koji su na prvoj liniji obrane čitanja koje je dio zdravog djetinjstva.

Nakon toga tu dolaze još 3 slikovnice s 2 izdavača. Zatim treća Matilda koja samo čeka da je završim i rukopis za odrasle koji je napokon došao na red. Godinama pišem ali nikad nisam pokušala rukopis za odrasle dovršiti ili ponuditi izdavačima dok me za tu pustolovinu nisu potaknule blogerice koje su mi bile beta čitači.

Koji su vaši dosadašnji radovi?

Matilda i vještičji mačak (Naklada Nika 2012.), Matilda i zagonetne žabe (Naklada Nika, 2014.) kratki su romani za djecu – čitače početnike. Priče su svojevrsni magični realizam za djecu, svaka se priča može čitati za sebe ali bi u trećem nastavku trebale dobiti svoj konačni završetak. Priča o vitezu i Martinu (Narodna knjižnica Virje, 2018.) malena je slikovnica koju smo radili za potrebe moje knjižnice. Okružena sam entuzijastima koji su moje „možemo li“ pretvorili u „idemo probati“ i priča nas je odvela u neke neplanirane smjerove. Otisnuta je u jednom besplatnom fontu za disleksiju i u formatu i uvezu koji vole svi uzrasti. A bila mi je to ujedno i prilika za poigrati se s ilustracijama koje su pomalo drugačije.

Prošle godine izašao je priručnik Bilješke dječjeg knjižničara u kojem smo prijateljica i kolegica knjižničarka Maja Lesinger iz Preloga i ja, zajedno ukoričile svoje najdraže aktivnosti i iskustva prikupljena u radu s djecom predškolske i rane školske dobi.

Što volite čitati, kako izgleda vaš ritual čitanja?

Čitam science fiction i fantasy i sve njihove podžanrove i varijacije na temu. Od dječjih knjiga, young adult naslova, pa do starih naslova znanstvene fantastike koje nalazim na maminim policama. Pravilo je da bude bar malo čarolije i fantazije u njima. Jedan sam od sretnika koji mogu čitati bilo kad, bilo gdje i bilo koji format. Mogu i elektroničke formate, čak i s ekrana mobitela. Nije važno što je oko mene, uvijek se mogu isključiti i odlutati između korica.

Vaše najdraže slikovnice?

Najdraže slikovnice su mi one s kojima imam potrebu raditi nešto. Pričaonice ili igraonice, u knjižnici ili s mojim klincima. Oprostite… jeste li vi vještica? Emily Horn i Pawela Pawlaka je inspirirala moje priče o Matildi. Sve priče Jelene Pervan oduševljavaju me jer sam pronašla sebe u jednom od likova slikovnice Hrkalo. Od naših ilustratora Zdenko Bašić, Jelena Brezovac, Marsela Hajdinjak i Dražen Jerabek nikad me nisu ostavili ravnodušnom. Od stranih serija o Oliviji Ian Falconer mi je vječni favorit.

Neka poruka za čitatelje?

I malenima i velikima uvijek ponavljam da nema onih koji ne vole čitati, samo onih koji još nisu našli svoju najdražu knjigu. Čak ako te i neka knjiga razočara, iduća će možda biti nevjerojatna, ili ona nakon nje… Za velike kojima je povjereno odabirati slikovnice i priče za djecu: posavjetujte se, istražite, nije svaka slikovnica dobra slikovnica. Zato sam neopisivo sretna da sada uz knjižničare i urednike, imamo još i blogere koji će vam pomoći otkriti prava blaga u obilju naslova na tržištu.