INTERVJU S NATAŠOM JUKIĆ

Nedavno sam vam na blogu predstavila prekrasnu slikovnicu koja me zaista dirnula i potaknula na razmišljanje, slikovnicu pod nazivnom „Krijesnica koja se zove baš kao ti“. Nakon pročitane priče odmah sam poželjela bolje upoznati autoricu slikovnice Natašu Jukić i ovim pute ju predstaviti i vama. U nastavku vam donosim kratki intervju s Natašom Jukić koja nam je najavila ovom prilikom najavila i novu priču o svome gradu. Slikovnicu jedva čekamo, ne sumnjamo da će biti prekrasna. A do tada, uživajte u intervjuu i Krijesnici! J

Malo o meni..

Dakle, ja sam Nataša. Imam 41 godinu, mama sam Roka od 11. Živim i radim u Kaštelima, prekrasnom gradu okićenom kulama i utvrdama između Splita i Trogira. Radim u školi kao suradnik u odgojno obrazovnom procesu, asistiram djeci s teškoćama. Upravo to sam i po zanimanju. Uz to se bavim pomalo i psihologijom, praktičar sam NLP-a (neuro – lingvističkog programiranja), volontiram s djecom, održavam kreativne radionice, pišem kolumne za portale Roditelji.hr i portal grada Kaštela. Po vokaciji sam spisateljica. Onako iz srca i duše. To je moj način komuniciranja sa sobom i svijetom. Autorica sam knjige proze „Zagrebi sivu“ koja je izvrsno primljena, te slikovnice „Krijesnica koja se zove baš kao ti“.

Kada ste se počeli baviti pisanjem i kako izgleda taj proces, gdje crpite inspiraciju?

Pisanjem sam se počela baviti još u osnovnoj školi, gdje su moji radovi išli na razna natjecanja i bili primijećeni. Pišem stalno i o svemu. Ozbiljnije unatrag tri godine. Pišem najviše u miru svog doma. Onako opušteno, u pidžami. Volim kad proviri mjesec kroz prozor ili kad pokušavam prebrojati zvijezde, dok sam u tim trenucima maštanja i blage odsutnosti dolaze mi najljepše priče. Sam proces pisanja kod mene nema neko ustaljeno pravilo. Dogodi se da sam u sred nekog posla i sve ostavljam da bih zapisala ono što želim. Ponekad se ustanem iz kreveta u gluho doba noći ako inspiracija baš tad želi izaći iz mene i pretočiti se u nešto više. Zaživjeti van mene. Inspiraciju crpim iz samog života. Vječna priča ljepote i postojanja. Hrpa šansi za pogledati ih iz toliko različitih uglova. Meni je to čudesno.

Što volite čitati? Kako izgleda vaš ritual čitanja?

Što ja volim čitati? Hmmm..zapravo lakše mi je odgovoriti što ne volim. A to je sve što ima veze sa politikom, to ne volim. Obožavam Hosseinija, Murakamija, Tollea... volim knjige koje me preslože u neku novu mene kakva prije toga nije postojala. Volim knjige koje su popravljači duše, takve nastojim i pisati.

Čitam svaki dan, barem jedan sat. Neki će to zvati ovisnošću. Ja se neću buniti na taj epitet.

Vaše najdraže slikovnice?

Moje slikovnice iz djetinjstva su zapravo uvijek bile priče sa puno slova i jako malo slika. Rasla sam okružena knjigama nešto ozbiljnije tematike pa sam još u predškolskoj dobi plakala na priču o Lalai Bao Branka Čopića, na primjer. Ali voljela sam jako i ruske bajke, Vasilisu prekrasnu pogotovo. U današnje vrijeme toliko je predivnih slikovnica u ponudi da se ne usudim nijednu posebno izdvojiti da nikoga ne uvrijedim ili ne zaboravim. Zaista sam oduševljena ponudom koja se nudi.

„Krijesnicu koja se zove baš kao ti“ napisala sam za svu djecu svijeta, i za sve naoko odrasle. Da nikad ne zaboravimo zašto smo tu i da se nikad ne ugasi to svjetlo u nama. Napisala sam je kao potvrdu onoga u što vjerujem i onoga čemu učim svoje dijete. Slikovnicu s misijom. Takva je.

Koji su glavni problemi, a koje dobre strane s kojima se susrećete u svom poslu?

Radost u spisateljskom poslu krije se u momentima kad vidite onaj dodatni sjaj u dječjim očima. Kad vam djeca kažu hvala i poklone crtež. Kad postavljaju čudesna pitanja i prezentiraju najdivnije ideje nakon pročitane priče koju ste stvorili. Radost kad vas pitaju kad će više sljedeća priča....jer je jedva čekaju. Radost je kad vam roditelji kažu da su zaplakali čitajući djelo koje ste stvorili, jer ih je probudilo ili osvijestilo. Jer ih je podsjetilo na dane kad su njihove ruke bile male a srce veliko. Nema to cijenu. To je neopisivo.

A problemi... problema uvijek ima, ali su nemjerljivi sa srećom kad se radi ono što se voli. Spisateljima je teško ako nemaju nekoga tko ih podržava, širi vijesti o njihovom liku i djelu. To su mikro proboji na dnevnoj bazi, ali vrijedi svakog žulja. Malim koracima do najdragocijenijih srca.

Pišete li trenutno nešto?

Trenutno radim slikovnicu o nastanku mog grada. Bit će to jedna bajkovito ispričana stvarnost o sedam bisera.

Imate li neku poruku za čitatelje?

Poruka za čitatelje: Čitajte! Čitajte sebe u svim tim slovima i između njih. Stanovnici smo tolikih ljepota. Knjige su jedinstveno skrovište od svijeta u koje se ne bježi nego se k njemu ide iz potrebe za rastom. Onaj osjećaj kad se pronađemo u priči ili stihu, baš je poput onoga kad se vraćamo doma nakon nekog dugog puta. Doma, sebi... tamo gdje je najljepše.