Ovo je jedna lijepa slikovnica o tuzi. O tuzi koja nas ponekada obuzme, o tuzi koju smo osjećali kao djeca.. ponekad je to bila tuga zbog nečije ružne riječi, ponekada zbog odbacivanja, nemoći ili nečega sličnog.. tuga je opasna kada ju osjetimo i uvijek je puno lakše kada imamo nekoga s kime ćemo ju podijeliti. Tada ona puno brže prođe… Mi odrasli naučili smo nositi se s našim osjećajima, no maleni trebaju pomoć naučiti ih prepoznati i kontrolirati te mi roditelji imamo veliku ulogu u tome. A najbolji saveznik je upravo slikovnica poput ove.
Upoznajte Tihomila. Jednog sasvim posebnog dječaka za kojega
su roditelji od trenutka kada su ga upoznali shvatili da su pogodili s imenom.
Jer on je bio baš takav - tih i mio. Izrazito emotivan i nježan.
Kada bi ti se smješkao, osjećao si kako te preplavljuje
val zadovoljstva kao da te oplakuje topli južni vjetar, a kad je žalovao, želio
si plakati do iznemoglosti jer bi te preplavila tuga kao nemirna bura. Nasipi
njegovih osjećaja bili su vrlo niski i nije ih mogao zadržati u posudici svojeg
srca pa su se stalno prelijevali i zapljuskivali druge.
Njegovi roditelji trudili su se zaštiti ga od svega što bi
ga moglo rastužiti ili preplašiti, no s vremenom je stigao trenutak kojega se svi
mi roditelji, vjerujem, pomalo bojimo – trenutak polaska u školu. i iako su ga
roditelji pripremali za školu i o njoj mu govorili samo lijepe i pozitivne
riječi, Tihomil je ubrzo otkrio kako u školi ipak nije sve tako savršeno. Naime
jedan dječak primijetio je njegovu pernicu s leptirima i počeo mu se rugati.
Iznenađeni Tihomil odmah je zaplakao, a učiteljica ga je vrlo brzo utješila. No
to se ponovilo i drugog i trećeg dana… Tihomila su zadirkivali pa je plakao, a
učiteljica je polako izgubila strpljenje i dobacila mu da to nisu razlozi za
suze. Pogađate, Tihomil je samo počeo plakati još više.
Zamolio je tada Tihomil mamu da više ne ide u školu jer u
se tamo stalno plače. Mama ga pogleda, pomiluje ga po kuštravoj kosici i polako
mu ponovi, kao da dobro ne čuje: - Moraš ići u školu. sve će biti bolje kad se
privikneš.
Međutim Tihomilu u školi nije bilo bolje i nije se mogao priviknuti. I tako je jednoga dana Tihomil otišao na krov i počeo plakati… nije se mogao zaustaviti. Plakao je tako jako da je ubrzo procurio krov na mjestu na kojem je sjedio. Pokušaji nagovaranja na silazak s krova u Tihomilu su izazivali sve veće i veće slapove suza i malo po malo njegove suze izazvale su poplave, podizanje vodostaja rijeka i nevolje koje uz poplavu idu. I tada u priču stiže i čarobni lijek u vidu djevojčice Jane.
Jana se Tihomilu nije ni obratila nego je sjela podalje od njega i nešto prebirala u ručicama. Tihomil ju je začuđeno pogledao, prestao plakati i sa zanimanjem otišao do nje upitati ju što radi. Jana mu pokaže potrganu narukvicu i oni počnu razgovarati…
Ubrzo Tihomil shvati da postoje i druge tuge…
Prekrasna mi je ova slikovnica. Toliko lijepo napisana,
divnih ilustracija s prekrasnom porukom. Koliko god tuga bila jaka i
nepodnošljiva, uvijek je lakše kada se o njoj može razgovarati. I to je poruka
koju autorica prenosi djeci. Razgovor i razumijevanje uvijek pomažu. To je
poruka koju moramo prenijeti svojoj djeci, naučiti ih da se sve može popraviti,
da uvijek postoji izlaz, sunce koje će osušiti našu kišu…
Uživam u ovakvim pričama i ovim putem zaista mora pohvaliti
nakladničku kuću Evenio kod kojih možete pronaći prekrasne slikovnice posvećene
emocijama.
Moje velike preporuke!
DOB: 6+
Tvrdi uvez, 32 stranice
Autorica: Snježana Babić Višnjić
Ilustracije: Marko Pinjuh
Izdavač i cijena: Evenio, 2020. – 119,00kn
Primjedbe