PREDSTAVLJANJE AUTORICE: ANDRIJANA GRGIČEVIĆ
Zovem se Andrijana i volim riječi. Oduvijek, kao oblake. Riječi imaju ogromnu snagu, pa s njima treba nježno i oprezno. Kad ih nanižeš u rečenicu, a rečenicu u priču, dobio si novi svijet. Zašto stvaramo takve nove svjetove? Bezbroj je razloga, a najčešće da nekog obasjamo, podučimo ili nasmiješimo. Iz jedne od takvih želja nastao je moj prvi vlakić rečenica. Točnije, stihova. Posve slučajno. Bez ikakvih očekivanja poslala sam ga na natječaj za dramski tekst i nakon nekog vremena nazvala me je ravnateljica kazališta lutaka s viješću da je tekst nagrađen, i još mi je rekla: „Hvala što pišete!“ Vidite kakve lijepe riječi je izabrala! Zauvijek ih pamtim. To me je motiviralo da nastavim, da povjerujem kako ti moji vlakići nekome trebaju, nekome imaju nešto za reći. Sasvim je bahato misliti da ih imam samo za sebe. Darove treba dijeliti.
Od kud crpite inspiraciju?
Otkud inače dolazi inspiracija? Imamo li mi mnogo zasluge za nju, miritamo li je? Čije su zvijezde što krase nebo, nisu li one zapravo darovi? Čine li nas malenima svojom beskrajnošću, ili uzvišenima, svojom nesebičnošću? Vjerojatno oboje. I potrebno nam je oboje. Inspiracija dođe kad želi, i prvo osjetiš munju. Ona te prepolovi. U trbuh ti stavi leptire i iščekivanje. Oči ti zamuti, a misli raščeprka. Zbog toga je teško držati fokus, stalno ti duša polijeće. A kad se prepustiš, čezneš za stvaranjem. Moraš zapisati, naslikati, opjevati to što ti se događa, jer nemaš pojma što te je snašlo. Inspiracija, kažete. Da, može se i tako reći. No to je zapravo zaljubljenost.
Kako izgleda sam proces pisanja?
Sve se namjerno posloži da nemaš vremena, da te nešto brine, da ti je dan pun kao brod. Ali priča iznutra pjeva, gori, ona se više ne može ugasiti. Pa, iako nemaš kad sjesti za papir ili računalo, ti pišeš. U glavi, pod kapcima, između izgovorenih rečenica, u snu.
I priča se odmotava. Nema natrag, ona dubi svoj put jer mora naprijed, svojim čitateljima koje ti možda nikad nećeš naslutiti. Čekaš autobus i pišeš. Slušaš vjetar, gledaš nekog, dišeš. I pišeš.
Pa se zasmijuljiš. Pa se iznenadiš. Možda se zato neki pisci čine čudnima, jer se oni silno iznenade onim što se događa u priči koja im se piše u glavama. Naravno da nemaju pojma što će se dogoditi! Da bi to znali, moraju se prepustiti.
Potrebno je i puno ponavljati, govoriti naglas. Tako se oslobađa viška, tako se raščišćava protok priče. I onda kad je najnapetije, dogodi se da se uspavano vrijeme rastegne i daruje ti se. Tada zapišeš. Tek na kraju znaš kraj. Dotjeraš najbolje što možeš, i onda pustiš da malo odleži, kao što moraju sve dobre hranjive namirnice. Potrudiš se temeljito zaboraviti. A onda kad postigneš taj potreban odmak, vratiš se i čitaš. Tada dobro vidiš treba li još raditi na njoj ili je gotova. A ako je gotova, ti si ošamućen, ti si zaljubljen čovjek. Priča je pronašla put, koji više s tobom nema mnogo veze. Blagosloviš je i otputiš, kako treba sa svim velikim ljubavima.
Koliko dugo se bavite pisanjem?
Točno pet godina. Prvi tekst za djecu nastao je 2016. godine. Nakon što su djeca probudila želju (i potrebu) da se priča, da se iznova stvara riječ. Jer djeca su najbolji pisci, slikari i istraživači. Dobar i mudar pisac uvijek osluškuje i uči od djece. Zapravo, svi bismo to trebali.
Na čemu trenutno radite?
U suradnji s Gradskom knjižnicom Marka Marulića iz Splita i Ibis grafikom stvaraju se dvije lijepe slikovnice, o velikim ličnostima u velikim jubilejima vezanim za njih: prva o svetom Jeronimu, povodom 1600. obljetnice njegove smrti, a druga o Marulićevoj Juditi, povodom 500. godišnjice njezina objavljivanja. Obojica Dalmatinci, ha! Bit će odlično, blisko djeci i jedva čekamo! To su hvalevrijedni projekti, i već smo prilično u svečanom raspoloženju.
Također snimam male filmove s glavnim likom profesorom Čarapićem. On je razvio posebnu vrstu –intervjuokaze - u kojima će razgovarati s glavnim likovima slikovnica hrvatskih autora. Treba više isticati naše domaće autore, jer imamo divnih autora i genijalnih slikovnica.
Naš profesor to dobro zna, jer je cijeli svoj život zaposlen kao knjiški crv u jednoj knjižnici. Zato će nam polako predstavljati slikovnice koje voli i koje mu se sviđaju. On ima sjajnih ideja, no kako je mobitel moj, a ne njegov, mora čekati mene da sve to snimim i montiram, i ljuti se što sam spora. Ah, kad bude imao svoje djece razumjet će. Čekaj, imaju li čarape djece? Hm…
Koji su vaši dosadašnji radovi?
Napisala sam tri dramska teksta, i tako je nekako ispalo da su sva tri nagrađena. Baš neobično, još se čudim. Prvi je Stonoga Goga, drugi Tečaj filozofije za Blesivjetra i Naopakoka, treći je Uštimamac. Imam još dvije slikovnice, Potraga za pravog čokoladom (izdavač Luxor iz Solina, i ponosna sam što se prodaje u paketu s čokoladom koju su izradili korisnici Centra za odgoj i obrazovanje „Juraj Bonači“, kao dio svoje radne terapije <3) i Što sam sve naučio do škole (i to sâm) (izdavač Ibis grafika, imamo već puno dobrih recenzija, jeeee!). A tu je i prvi pokušaj da napišem roman za djecu, no priča je dugo bila dio mene. Roman Srcohvat prepoznalo je uredništvo HDKDM i lansiralo ga je u eter. Hvala im od srca, to je moje najdraže djelo.
Na youtube kanalu imam i dvije svoje priče koje sam snimila u Studiju Ninanana i Kaplja sunca. To zapravo znači jedan kutak, nekoliko rekvizita koji su imali glumačke sposobnosti, i naša obitelj. Igramo se redatelja. Puno je nesavršenosti, ali nije nas briga. Dobro smo se zabavljali.
Što volite čitati, kako izgleda vaš ritual čitanja?
Volim tople, starinske priče, a i one vrckave i prckave. Volim igre riječi. Volim dobrotu. Bajke. Volim pustolovine koje imaju smisla, koje se trajno utisnu u nama. Ako imam izbor, uvijek ću prije dati prednost hrvatskom autoru nego prijevodu. To moje razmišljanje je vjerojatno posve zakidajuće u nekim segmentima. Ali zato jer je njima puno teže doći do korica i do izdavača, i puno skuplje, dakle manje isplativo, i zato se divim hrvatskim piscima koji ne odustaju, i hrvatskim izdavačima koji imaju vjeru u njih.
A čitanje je nalik ronjenju. Ne roni se nepripremljen, pa se ne treba ni čitati tako. Pripremi se glava, obujme se djeca, udahne i otisne. Svemu se čudimo, sve pamtimo. U dobroj knjizi mi smo dobrodošli. Svi nam se junaci raduju. Kad smo gotovi, malo smo tužni jer izlazimo, i puno sretni jer sad znamo put. Moguće su nuspojave vrtoglavice, jer čitanje (kao i ronjenje) je najbliže što se možemo približiti letenju.
Vaše najdraže slikovnice?
Mnogo ih je, a izdvojit ću samo neke!
Snježana Babić Višnjić: Kako smo gradili kuću - Ova je slikovnica skriveni biser, rado je čitamo, i mali i veliki. Neću vam otkriti o čemu se radi.
Jelena Pervan: Tonka će sutra – Pun pogodak za sve uzraste, svaka čast za ovu divnu, jednostavnu i pametnu slikovnicu. I nadasve zabavnu! A uskoro nam dolazi i crtić, jupiii!! No, prvo zavirite u knjigu.
Nada Horvat: Slučajevi Macana Detektiva – Uvijek me oduševe ovakve inteligentne knjige, kreativne i smijuckave. Ova knjiga ima efekt škakljanja, od kojeg ti moždani kotačići bolje rade.
Također volimo serijal Kibibi, i njezina putovanja, autorice Ane Đokić. Kad je zaklopimo, uvijek nam dođe da se spakiramo. 😊
Silvija Šesto – spisateljica ili institucija, velika dobra duša dječje knjige. Jako je volimo djeca i ja: Pe pita (već su dva nastavka), Uhvati mi plavog medu, Japajapac, Sirup protiv mačjeg kašlja. Sami naslovi su genijalni, a što tek ima unutra, svaka je blago za sebe.
I jeste li čuli za Andreu Debak? Eto, slobodno je zapamtite. Kad je čitate čini vam se da te priče odavno postoje, da vam ih je davno netko pričao i pjevao. Ima lijepu, starinski pisanu slikovnicu Kako je jabuka otkrila proljeće. Vječna pouka o strpljenju, prijateljstvu i ljubaznosti. Andreu preporučam, a što je još napisala otkrijte sami.
Neka poruka za čitatelje?
Jeste li se ikad zapitali zašto slikovnica ima taj oblik, zašto se otvara baš tako, a ne nekako drukčije? Nedavno sam to pitala svoju publiku, i podsjetila ih na one papirnate savijutke koji su se rastvarali u visinu, a najčešće su proglašavali kakve naredbe (Svi u krevet prije devet! Ili ćemo pustit' zmaja, naredba je vašeg kralja!).
E, ali slikovnica se otvara drukčije, a i veća je od knjige. Zašto? Pa zato što ona ima oblik zagrljaja! To je posve jasno. Zato ih nikad ne čitajte sami. Kao što je jasno da žlica ima točno taj oblik zato da dijete može polizati kremu za kolače, nakon što vam pomogne u izradi. Ili kao što savijena koljena imaju oblik sjedala za vaše dijete. Ona to posve prirodno znaju, i uvijek vam se utrpaju, zar ne? Sve su stvari na svijetu oblikovane smisleno da bi mi shvatili koliko je važno družiti se sa svojom djecom. Ima li što važnije od toga?
I za kraj stavljam vam par linkova na youtube kanal drage Andrijane gdje možete pogledati prof. Čarapića koji vam predstavlja slikovnice i dvije divne priče za djecu.
prof.Čarapić predstavlja - Staško Nestaško
prof.Čarapić predstavlja II - Što sam sve naučio do škole (i to sam)
Klupa za skupa
Primjedbe