INTERVJU S JELENOM PERVAN
fokta: Marija Gaura |
Moj prvi susret s Jelenom Pervan desio se
kada sam prvi put uzela u ruke njenu slikovnicu Hrkalo koja me raznježila i
koja mi se jako jako svidjela. Ne bih ja bila ja, da odmah nisam išla istražiti
koje je još naslove napisala ova autorica i moram vam reći da sam ih odmah sve
pročitala. A onda sam poželjela bolje upoznati i samu autoricu. Jelena Pervan osim
što piše i prevodi, radi u udruzi CRVENI NOSOVI klaunovidoktori, osnivačica je i
voditeljica Hrkalove školice pisanja za djecu u nižim razredima osnovne škole,
a bavi se i raznim drugim projektima. Njena slikovnica Doktor Crveni Nos dobila
je Pohvalu Nagrade „Grigor Vitez“ za 2014. godinu. Jelena voli pse,
slastičarne, griz na mlijeku, filmove, a posebno dokumentarce koje je odabrao
Đelo Hadžiselimović.
Jako se veselim što vam u nastavku teksta
donosim intervju s ovom odličnom „piskinjom“. Uživajte!
Malo o meni...
Ne volim baš pisati o sebi, ali ono što je najvažnije je da sam ja “piskinja”. Tako me prozvao jedan Fran na književnom susretu u knjižnici prije sto godina i tako je i ostalo do danas. Pišem za djecu, prevodim slikovnice za djecu, a ponekad napišem i nešto za malo stariju djecu. Puno pišem, puno sam s djecom na književnim susretima i jako mi je važno susretati se s djecom, slušati ih, osjetiti što im je važno, što ih tišti…
Vodim školice kreativnog pisanja, multisenzoričke pričaonice za
djecu s teškoćama u razvoju i razne druge literarne radionice s djecom.
Kako izgleda sam
proces pisanja?
Puno
zapažanja, puno razmišljanja, a tek na kraju nešto malo pisanja, he, he. Moj
proces pisanja započinje onog trenutka kad mi u glavu udari neka ideja. O njoj
razmišljam mjesecima, ponekad i godinu dana. Cijelo to vrijeme štipkaju me
detalji koje moram zapisati istog trenutka inače mi odjure. Upravo je zato taj
proces obilježen hrpama papirića, bilježnica, ispisanih salveta i računa.
Nikada ih ne odložim na isto mjesto pa je prava lutrija kasnije pronaći ih sve
i dokučiti što je pjesnik htio reći u tim švrljotinama. Ovaj dio stvaranja meni
je najčudesniji i najkreativniji. Ideje uvijek, baš uvijek ispisujem kemijskom
olovkom na papiru, a priče uvijek, baš uvijek tipkam na računalu.
Kada
napokon osjetim da je došlo vrijeme za uobličiti priču i zagrijati sjedalicu,
ja obično pronađem dvjesto šezdeset i osam razloga zašto to moram odgoditi.
Onda krenem otkrivati nove hobije, počinjem istraživati permakulturu, posvetim
se kućanskim poslovima, dogovorim trinaest kava u tjednu i odlučim promijeniti
zanimanje. Pisanje je nekad oslobađajuće, a nekad je čista “šljaka”. Ja sam
lijena i teško me natjerati da sjedim i pišem ( makar ja uglavnom ležim dok
pišem) Na sreću, postoje urednici i rokovi inače većina mojih knjigica nikada
ne bi ugledala svjetlo dana 😊
Od kud crpite
inspiraciju?
Ne
znam, mislim da ona mene crpi, he, he. Puno sam s djecom, slušam ih i želim ih
čuti pa mi tako za uho zapne neka dobra priča. Obiteljski i poslovni odnosi
uvijek su puni izazova pa tu često pronađem zrnca inspiracije za neku dobru priču.
Ma teme su svugdje, ako znaš zapažati.
Koliko dugo se bavite
pisanjem?
Priče
smišljam od malena, a zapisujem od srednje škole. Ne sjećam se razdoblja u
kojem nisam imala punu glavu ideja. Ono što se itekako sjećam i što uvijek
govorim djeci na druženjima je da do srednje škole nisam voljela čitati. Baš
nimalo. Čitanje mi je bilo tlaka, ali slušanje priča, gledanje filmova i crtića
uvijek mi je bilo omiljeno. Baš zato često odlazim na književna druženja i
pričam priče, čitam priče, nastojim djecu privući priči, uključiti ih u proces.
Nisam jedna od onih koja forsira čitanje. Ne mislim da je to moj zadatak. Ono
što vidim kao svoju odgovornost i misiju je da ih uvedem u priču i pokažem
koliko zabave, avanture, ali i korisnih savjeta priča u sebi nosi. Nastojim ih
osvojiti pristupom i pričom, a hoće li nakon toga posegnuti za knjigom ili ne,
njihov je odabir koji treba poštovati.
Na čemu trenutno
radite?
Trenutno
sam…ma koga ja lažem, UVIJEK sam na tisuću strana. Tako najbolje funkcioniram.
Nakon Hrkalove školice kreativnog pisanja, sada sam se bacila u jedan malo veći
izazov pa s predivnom logopedinjom Martinom Labaš Batković u logopedskom
kabinetu Govorni oblačić vodim školicu kreativnog pisanja za djecu koja imaju
teškoće u čitanju i pisanju. Često se družim s djecom s teškoćama u razvoju. S
njima provodim prilagođene multisenzoričke pričaonice. Počeo je Mjesec hrvatske
knjige pa sam svako malo na nekom druženju u knjižnici i to me raduje. Već sam
nekoliko mjeseci u društvu jedne ideje, ali napravila sam baš sve da joj se ne
stignem posvetiti dovoljno. Nadam se da ću je uspjeti realizirati, ovaj put bi
to bilo nešto za malo stariju djecu.
Koji su vaši
dosadašnji radovi?
Pjegava Iva
Brbljava Iva
Hrkalo
Doktor Crveni Nos
Hrkalo i Kamilica
Hrkalo i Drijemalo
Čarapica Pričalica
Mrljek i Prljek mućkaju bljakavi
napitak
Mrljek i Prljek na smrdljivom
putovanju
Mrljek i Prljek slave fujkasti
rođendan
Tonka
će sutra
Što volite čitati, kako izgleda vaš ritual čitanja?
Kad
otkrijem autora koji mi paše, onda moram pročitati sve što je napisao. To je
neki moj književni opsesivno kompulzivni poremećaj. Ako to ne napravim, nemam
mira. Čitam ležeći, u miru, a paralelno čitam barem tri knjige. Volim hrvatske
autore, Julijanu Matanović, Marinu Vujčić, Ivanu Bodrožić, a upravo sam
pročitala Novakove romane i jako mi se svidio. Od stranih autora, volim dobrog
starog Kishona, a u zadnje vrijeme i knjige koje su pisali autisti ili govore o
autizmu. Najviše čitam knjige za djecu, u njima pronalazim odgovore na mnoga
pitanja, smiruju me i nadahnjuju. Najveći sam živući fan Roalda Dahla, autora
Matilde, Charlieja i tvornice čokolade, Vještica,… Osim Dahla, obožavam čitati
domaće autore za djecu, Mladena Kopjara i Zorana Pongrašića.
Vaše najdraže slikovnice?
Jedna
od najslađih slikovnica koju sam u zadnje vrijeme pročitala Pongrašićev je
Malac Komalac. Toplo preporučam svima 😊 Inače, obožavam
slikovnice Željke Horvat Vukelje, ohrabrujuće su i jako maštovite. Moja
omiljena slikovnica uvijek i zauvijek je njezina Poplava iz šalice kave.
Neka poruka
za čitatelje?
U zadnjih nekoliko godina puno vremena provodim s djecom i
sve sam svjesnija koliko su opterećeni sustavom, aktivnostima, očekivanjima.
Većina, uz školu, ima još barem dvije ili tri aktivnosti, rasporedi su im
pretrpani, umorni su i nemaju vremena za igru, za nježnost. A to im najviše
treba. Kvalitetno vrijeme provedeno s obitelji i dovoljno vremena za igru.
Tako da, mazite se, družite se, igrajte se, pronađite
vrijeme, stvorite ga ako treba, ali ga imajte za svoju djecu. Isto tako, učite
ih da je vrijeme za sebe, za igru, za prijatelje beskrajno vrijedno.
Primjedbe