INTERVJU S JELENOM PERVAN

fokta: Marija Gaura

Moj prvi susret s Jelenom Pervan desio se kada sam prvi put uzela u ruke njenu slikovnicu Hrkalo koja me raznježila i koja mi se jako jako svidjela. Ne bih ja bila ja, da odmah nisam išla istražiti koje je još naslove napisala ova autorica i moram vam reći da sam ih odmah sve pročitala. A onda sam poželjela bolje upoznati i samu autoricu. Jelena Pervan osim što piše i prevodi, radi u udruzi CRVENI NOSOVI klaunovidoktori, osnivačica je i voditeljica Hrkalove školice pisanja za djecu u nižim razredima osnovne škole, a bavi se i raznim drugim projektima. Njena slikovnica Doktor Crveni Nos dobila je Pohvalu Nagrade „Grigor Vitez“ za 2014. godinu. Jelena voli pse, slastičarne, griz na mlijeku, filmove, a posebno dokumentarce koje je odabrao Đelo Hadžiselimović.

Jako se veselim što vam u nastavku teksta donosim intervju s ovom odličnom „piskinjom“. Uživajte!

Malo o meni...
Ne volim baš pisati o sebi, ali ono što je najvažnije je da sam ja “piskinja”. Tako me prozvao jedan Fran na književnom susretu u knjižnici prije sto godina i tako je i ostalo do danas. Pišem za djecu, prevodim slikovnice za djecu, a ponekad napišem i nešto za malo stariju djecu. Puno pišem, puno sam s djecom na književnim susretima i jako mi je važno susretati se s djecom, slušati ih, osjetiti što im je važno, što ih tišti…

Vodim školice kreativnog pisanja, multisenzoričke pričaonice za djecu s teškoćama u razvoju i razne druge literarne radionice s djecom.

Kako izgleda sam proces pisanja? 

Puno zapažanja, puno razmišljanja, a tek na kraju nešto malo pisanja, he, he. Moj proces pisanja započinje onog trenutka kad mi u glavu udari neka ideja. O njoj razmišljam mjesecima, ponekad i godinu dana. Cijelo to vrijeme štipkaju me detalji koje moram zapisati istog trenutka inače mi odjure. Upravo je zato taj proces obilježen hrpama papirića, bilježnica, ispisanih salveta i računa. Nikada ih ne odložim na isto mjesto pa je prava lutrija kasnije pronaći ih sve i dokučiti što je pjesnik htio reći u tim švrljotinama. Ovaj dio stvaranja meni je najčudesniji i najkreativniji. Ideje uvijek, baš uvijek ispisujem kemijskom olovkom na papiru, a priče uvijek, baš uvijek tipkam na računalu.

Kada napokon osjetim da je došlo vrijeme za uobličiti priču i zagrijati sjedalicu, ja obično pronađem dvjesto šezdeset i osam razloga zašto to moram odgoditi. Onda krenem otkrivati nove hobije, počinjem istraživati permakulturu, posvetim se kućanskim poslovima, dogovorim trinaest kava u tjednu i odlučim promijeniti zanimanje. Pisanje je nekad oslobađajuće, a nekad je čista “šljaka”. Ja sam lijena i teško me natjerati da sjedim i pišem ( makar ja uglavnom ležim dok pišem) Na sreću, postoje urednici i rokovi inače većina mojih knjigica nikada ne bi ugledala svjetlo dana 😊

  

Od kud crpite inspiraciju?

Ne znam, mislim da ona mene crpi, he, he. Puno sam s djecom, slušam ih i želim ih čuti pa mi tako za uho zapne neka dobra priča. Obiteljski i poslovni odnosi uvijek su puni izazova pa tu često pronađem zrnca inspiracije za neku dobru priču. Ma teme su svugdje, ako znaš zapažati.

Koliko dugo se bavite pisanjem?

Priče smišljam od malena, a zapisujem od srednje škole. Ne sjećam se razdoblja u kojem nisam imala punu glavu ideja. Ono što se itekako sjećam i što uvijek govorim djeci na druženjima je da do srednje škole nisam voljela čitati. Baš nimalo. Čitanje mi je bilo tlaka, ali slušanje priča, gledanje filmova i crtića uvijek mi je bilo omiljeno. Baš zato često odlazim na književna druženja i pričam priče, čitam priče, nastojim djecu privući priči, uključiti ih u proces. Nisam jedna od onih koja forsira čitanje. Ne mislim da je to moj zadatak. Ono što vidim kao svoju odgovornost i misiju je da ih uvedem u priču i pokažem koliko zabave, avanture, ali i korisnih savjeta priča u sebi nosi. Nastojim ih osvojiti pristupom i pričom, a hoće li nakon toga posegnuti za knjigom ili ne, njihov je odabir koji treba poštovati.

Na čemu trenutno radite?

Trenutno sam…ma koga ja lažem, UVIJEK sam na tisuću strana. Tako najbolje funkcioniram. Nakon Hrkalove školice kreativnog pisanja, sada sam se bacila u jedan malo veći izazov pa s predivnom logopedinjom Martinom Labaš Batković u logopedskom kabinetu Govorni oblačić vodim školicu kreativnog pisanja za djecu koja imaju teškoće u čitanju i pisanju. Često se družim s djecom s teškoćama u razvoju. S njima provodim prilagođene multisenzoričke pričaonice. Počeo je Mjesec hrvatske knjige pa sam svako malo na nekom druženju u knjižnici i to me raduje. Već sam nekoliko mjeseci u društvu jedne ideje, ali napravila sam baš sve da joj se ne stignem posvetiti dovoljno. Nadam se da ću je uspjeti realizirati, ovaj put bi to bilo nešto za malo stariju djecu.

Koji su vaši dosadašnji radovi?

Pjegava Iva

Brbljava Iva

Hrkalo

Doktor Crveni Nos

Hrkalo i Kamilica

Hrkalo i Drijemalo

Čarapica Pričalica

Mrljek i Prljek mućkaju bljakavi napitak

Mrljek i Prljek na smrdljivom putovanju

Mrljek i Prljek slave fujkasti rođendan

Tonka će sutra

 Što volite čitati, kako izgleda vaš ritual čitanja?

Kad otkrijem autora koji mi paše, onda moram pročitati sve što je napisao. To je neki moj književni opsesivno kompulzivni poremećaj. Ako to ne napravim, nemam mira. Čitam ležeći, u miru, a paralelno čitam barem tri knjige. Volim hrvatske autore, Julijanu Matanović, Marinu Vujčić, Ivanu Bodrožić, a upravo sam pročitala Novakove romane i jako mi se svidio. Od stranih autora, volim dobrog starog Kishona, a u zadnje vrijeme i knjige koje su pisali autisti ili govore o autizmu. Najviše čitam knjige za djecu, u njima pronalazim odgovore na mnoga pitanja, smiruju me i nadahnjuju. Najveći sam živući fan Roalda Dahla, autora Matilde, Charlieja i tvornice čokolade, Vještica,… Osim Dahla, obožavam čitati domaće autore za djecu, Mladena Kopjara i Zorana Pongrašića.

 Vaše najdraže slikovnice?

Jedna od najslađih slikovnica koju sam u zadnje vrijeme pročitala Pongrašićev je Malac Komalac. Toplo preporučam svima 😊 Inače, obožavam slikovnice Željke Horvat Vukelje, ohrabrujuće su i jako maštovite. Moja omiljena slikovnica uvijek i zauvijek je njezina Poplava iz šalice kave.

Neka poruka za čitatelje?

U zadnjih nekoliko godina puno vremena provodim s djecom i sve sam svjesnija koliko su opterećeni sustavom, aktivnostima, očekivanjima. Većina, uz školu, ima još barem dvije ili tri aktivnosti, rasporedi su im pretrpani, umorni su i nemaju vremena za igru, za nježnost. A to im najviše treba. Kvalitetno vrijeme provedeno s obitelji i dovoljno vremena za igru.

Tako da, mazite se, družite se, igrajte se, pronađite vrijeme, stvorite ga ako treba, ali ga imajte za svoju djecu. Isto tako, učite ih da je vrijeme za sebe, za igru, za prijatelje beskrajno vrijedno.